
BEOGRAD U BROJKAMA
ili
ko ne voli Beograd na dlanu, dabogda mor’o jest’ suvu ’ranu!
(beogradski grafit)
Treba mi svet otvoren za poglede!
Treba mi soba da primim pet hiljada ljudi sa dignutim čašama koji nazdravljaju
mom gradu!
Један од најпознатијих градова у свету по томе што његови житељи удишу чист
ваздух, судећи бар по надморској висини, јесте и главни град Србије – Београд.
Beograd je na nadmorskoj visini: min. 66,6 m / max. 512 m.
Beograd ima površinu od 3221, 85 kvadratnih kilometara.
Moj grad. Kamena knjiga od koje se ne odvajam. Ako u meni nešto vredi odatle jeste.
Nicanje iz nestajanja.
*AVALA, Homerov blistavi Anguron je izvor zemlje, viša, dublja i tajnija od
511 metara. Svaka sila tu udara.
- U Beogradu se 1829. godine pojavio prvi kaput.
BEOGRAD za posvećene: TO NIJE GRAD VEĆ GARD!
- U Beograd iz Zemuna 1834. godine stiže prvo pivo i toči se u Manojlovoj bašti
na Zelenom vencu.
GLAVNA POŠTA. Jedan se Vlajko zove Marsovac jer je 1929. godine tu zahtevao
da telegram pošalje na Mars.
- U Beograd 1844. godine dolazi prvi krojač ženskog odela, Pavle Temeljkić.
- U Beograd 1844. godine se pojavljuje i prvi cirkus.
DUŠANOVAC nije slučajno, tu ima više ljubavi nego poraza u Hemingvejevim
knjigama.
- Godine 1846. u Beograd stiže prvi učitelj muzike, Aleksandar Skrodilis,
rodom iz Trsta.
KUĆA CVEĆA. Mermer ispod koga Tito spava, između Muzeja Ustanka i Vile mira.
Slava velikih je u njihovom padu.
- U Beogradu se 1847. godine nastanjuje prvi zubni lekar, Moric Lefner, koji ,,šuplje
zube nekom masom zapušava’’.
- U Beogradu se prva meteorološka osmatranja počinju da beleže 1847. godine, a vodi ih
za svoje potrebe Dragutin Karlovanski, vlasnik ,,Prvog srpskog plivališta i kupališta’’
ispod Kalemegdana.
NJEGOŠEVOM priviđam Žućka Koraća kako pod zlatnom levicom pronosi prvi singl
Bitlsa ,,Love Me Do’’.
- A 1850. godine isti Dragutin Karlovanski u Beogradu otvara prvu bakalnicu u kojoj
prodaje prašak za buve, sve vrste farba, švajcarski sir i haringe.
Osim toga, vlasnik uspešno leči i od šuljeva!
TERAZIJE gde još neotpevane pesme čekaju zbunjene kao provincijske ekskurzije.
- U Beogradu se 1850. godine pojavljuje prvi klavirštimer, Imro Špenović,
koji je oslepeo i kao slep izučio u Pešti zanat klavirštimerski.
TESLA je u Beogradu proveo 32 sata, a bioskop se po njemu zvao 8 godina. Spomenik
i muzej odolevaju.
- Kroz Beograd je poslednji put 1854. godine prošao karavan kamila i doneo iz Sereza
duvan u balama za trgovca Anastasa Hristodula.
HIPODROM avetinjski prazan i blatnjav kao Gogoljeve priče. Pobedniku nisu potrebni
prijatelji.
- U Beograd je 12. aprila 1855. godine stigao prvi telegram iz Aleksinca.
ČUBURA. Markoni i Mile Perišić je strasno raznose svetom. Tu mladi ljudi žure u
pesnike.
- U Beogradu, 1923. godine saopštava se da u kafani ,,Kod ladne vode’’ uvek ima dosta
rakije sviju vrsta!
ŠTRAFTA. Parada stravično mnogo neodoljivih žena i dugi marš muških uzdaha.
- U Beogradu je 1924. godine objavljeno da se aspirin tablete ,,Bajer’’ rado imitiraju
i zato ,,vazda zahtevajte originalni omot!’’
ŠTETA što ne postoji još neko slovo za sve adrese zavičaja. Da ga uklešem u knjigu od
kamena i krvi. Jer ona živi od svojih urođenih tuga.
NIKAD ZBOGOM VEĆ DOVIĐENJA.
MOM GRADU JE POTREBNA NEŽNA REČ!
*AZBGUČNIK
Petra Pece Popovića
………………………………………………………………………………………………………………………………
Зачудо, мало Београђана може тачно да наброји брда на којима обитавају њихови суграђани. Ако је некада било познато осам брегова: Калемегдан, Врачар, Бањица, Дедиње, Звездара, Баново брдо, Пашино Брдо и удаљенија Авала, данас се Београд распростро на 29 брда и брeжуљака која су људи маштовито крстили.
Чак ће и стручњаци, историчари и хроничари који прате развој града тек уз много муке рећи која су и где се налазе та силна брда. А о њиховим именима да и не говоримо…
…………………………………………………………………………………………………….
| MIRIS BEOGRADA
Trst je, nekada, dok smo bili gladni svega, mirisao na zemičke sa tvrdom korom i kožne cipele, na italijansku salamu i farmerke marke ”svinger”, Pariz je mirisao na kroasane i caffe au lait, Atina na žućkastu prašinu Akropolja i ovčiji loj, Crikvenica je mirisala na crno- bele fotografije izreckanih ivica, na more i borove iglice. Mitrovac na Tari mirisao je na oštre noći, na razblaženi čaj od šipka koji se pije iz plastične šolje, na ”Gavrilović” paštetu… Miris Beograda, oh, pa to može biti priča o čitavom jednom životu: Miris bureka sa višnjama u staroj pekari iza Bajlonove pijace; Miris vlažnih lešnika u Botaničkoj bašti i miris našeg straha dok ih krademo i bežimo preko ograde od pobesnelog čuvara; Pomešani mirisi orahovog drveta, hortenzija, lastinih govanaca i roza sedefastog laka za nokte komšinice iz dvorišta; Miris ajvara i prvih trešanja; škripanje najlonki na halter naše majke dok ponosna vodi nas tri u šetnju, na baklave kod ”Međeda” i miris njene male tvrde kožne tašne model Džeki Onazis, i miris njenog majušnog crvenog karmina koji leži unutra i koji ona vadi drvcetom šibice. Miris sumraka i lubenica sa prasećim repovima koje naš otac znalački kucka i osluškuje i onda prti jedan džambo primerak na svoja visoka ramena, smejući se, dok mi trčkamo za njim Drinčićevom. Miris nedelje, sa zvucima radija koji se kroz prozore suterena u Gundulićevom vencu, šire po ulici kestenova, zajedno sa mirisima pohovanih šnicli, i pržene kafe i zvucima radio prenosa fudbalske utakmice. I zatim, mirisi leda na klizalištu na Tašmajdanu, miris novih fotelja u Domu pionira, mirisi slave i spektakla u Takovskoj kad proviri Čkalja ili Dragan Laković iz zgrade Televizije Beograd. I miris Skadarlije, puberteta, lake nesvestice od zaljubljenosti, miris Old Spice after shave, pomešan sa mirisom gulaša od bubrega sa kajmakom u vrućoj lepinji. Miris parfimerija ,,Jasmin’’, sa svim onim lažnim biserima u izlozima, i miris otmenosti u čuvenoj obućarskoj radnji ,,Kralj” u Knez Mihailovoj ulici. Miris preprženog ulja u Manježu, i girica u ”Poletu”. I zatim, mirisi reke, miris dasaka na splavovima koje ljubimo mokri, dok ležimo na svim našim južnim morima ispod Čukarice; I onda, miris tišine i svečanosti u Narodnoj biblioteci Srbije na Vračaru, miris indeksa i beogradskih tramvaja koji se ljuljaju penjući se Beogradskom; miris traganja za mirisima sveta na Festu u Sava centru; miris trave na Kalemegdanu iza Vojnog muzeja pomešan sa mirisom neba u junu i prvim poljupcima. Miris ,,Jelen” graševine u Međunarodnom pres centru i miris važnosti dok je pijemo uz zalogaje tatar bifteka – Beograd u godinama kada je mirisao na belo vino. I, kasnije, Beograd crnih vina, vrelih strasti, začina i ljutine; Miris pokislih kaputa na demonstracijama; i mirisi paljevine i straha, i miris bombi i bespomoćnosti. I, zatim, svi oni užasni mirisi u redovima za vize, za banke, za kafu i benzin. I zatim, mirisi mamurluka, ličnih i političkih, mirisi užasnih tekstova po novinama, mirisi šerpi i lonaca pomešani sa mirisima mraza i gripa. Beograd tužnih Novih godina, i opustelih leta, bez para, sa krntijama na ulicama, ozloglašen, u cipelama od skaja. Još (o)sećam mirise sa ŠTRAFTE. Knez Mihailova br. 22. Radnja časovničara Pere Jokića. O, kakvi su mirisi iz ove radnje dolazili. I kakvi glasovi. Pardon, pogledi strogog gosn Pere. (Kasnije smo želeli te poglede, ali…) Stajali ispred radnje skoro svako veče oko osam i bili gluvi na njegova gunđanja da mu zaklanjamo izlog. (Otud valjda i reč gluvarenje potiče od tog vremena…) Čekali Sretena Srećka Pešića, pomoćnika, da završi posao i da nastavimo da gluvarimo… Mirisala je baklava iz MEDŽEDA, jeste, cipele iz prodavnice KRALJ su imale svoj miris, ali, mi smo bili mali za velike brojeve ovih cipela. Pomenu se gore Dom pionira. Znam, Takovska 8. Pa… Televizije. Broj 10. Ali, prvi mirisi stizali su iz Knez Mihailove 9, prvi sprat. Dom pionira Beograda. Na ovoj adresi od aprila 1952. pa do 1968. godine, kada se preselio u Takovsku 8. Ali, još malo o mirisima iz Doma. Radomir Gajić – drug Gaja. Upravnik Doma. Šana Lukić – Šotra, likovni pedagog. Leposava – Lela Tufegdzić, takođe. Odličan vajar. Drugarica Gara. Drugarica Marija. Bora Lazarević. Mita. Drugarica Olivera. Drugarica Branka Nikčević. Kakvi su to bili vaspitači Doma. Puni mirisa. Do današnjih dana. Do kraja vremena. Bar za nas iz Doma, sa letovanja na Jakljanu, zimovanja u Stanišincima na Goču, Mitrovcu na Tari, Pionirskom gradu. Rade Denić na subotnjim poselima pušta ,,Mi mladi’’ sa ,,Telefunkenovog’’ magnetofona. Molimo ga za još. Takvi su bili mirisi tih subota. A tek filmovi, Diznijevi crtaći koje je Rade puštao. A Srdjan Điđa Karanović u foto – kino sobi montira svoj prvi igrani film u Domu ,,Pažnja, snima se!’’ koji je bio upravo snimljen na proteklom letovanju na Jakljanu. A sestre Beba i Vladana Krnetić, Tanja Trušin, Dunja Dokić, Emilija Kovačević, Dušan Glušac, Dušan Jovanović, Milenko Jovanović, Goran Gvardiol, Miša Čolović u likovnoj sekciji šire specifične mirise terpentina, uljanih boja, razređivača, mirise međunarodnih nagrada koje su stizale za njihova uspela likovna dela. Prepoznajete li neka od ovih imena? Osećaju se i danas u našem prestonom gradu, osećaju ih i oni napolju. Nekima – mir prahu njihovom! Terazije Belog Grada. Najlepši miris. Hej, hoteli MOSKVA i BALKAN. Palata ALBANIJA. DUŠANOV GRAD i odlična kuvana vina zimi. Bioskopi KOSMAJ i BEOGRAD. Kakvi nazivi. Još tada se raspirivalo bratstvo – jedinstvo, pamteći i izgovarajući ih. Galerija ULUS na uglu Sremske. Prva izložba MEDIALE. Olja Ivanjicki farba poklopac slivnika. Pardon, stvara. MED i ALA! Ala je mirisala u kratkoj pop – art haljini! Drug milicioner Ramo, rodom iz Nikšića, stoji u blizini i samo nešto zapisuje u blok koji uredno vraća u torbu o ramenu. Crni strogi pogled i još crnji brkovi i najstroži miris vlasti. Mimohod i sahrana Moše Pijade 1957, prvomajske parade, Prva konferencija nesvrstanih, dočeci dragih, crnih gostiju, crne limuzine, car Haile Selasije i zaustavljanje ispred MOSKVE da bi monarh bacio zlatnike narodu, a UDBAŠI u civilu skupljali iste, prvi trolejbus od aluminijuma, miris asfalta kojima su se Terazije ponovile, a beogradska kaldrma zauvek izvađena. Terazije br. 10… Najlepši ulaz. Mermer i kocka. Neki govore da su stubovi od k a r a r a mermera. Zvirnite i danas tamo i proverite, ako vas pusti jedan mrgud od portira. I ako uopšte hoće da otvori. Terazije br. 16… Najlepši mirisi iz tog ulaza. Đorđe Marjanović i đokisti. Ko nekad u osam… Terazije br. 22… Violina malenog Jovana Kolundzije prvo izviri iz ulaza. A on, ulaz, toliko uzan da se, čini se, ulazilo sa strane. Prvo violina, pa Jovan, pa sestra Nada, pa… A miris viršli sa senfom u prvom kiosku, na platou između MOSKVE i BALKANA. U redu se stajalo za te mirisne viršle. - Drugarice, molim vas, PAR viršli… A ispred BALKANA se toči najlepši sladoled. Prvi put iz aparata koji ne pravi kugle, već divnu šaru, u boji. - Drugarice, za mog malog, SAMO vanilu. Od maline ga boli grlo!… Terazije br. 45… Turistička agencija PUTNIK. A u izlogu najveći brod i najveći avion. PRAVI! Kladili smo se da mogu da plove i lete, samo kad bi nam ih dali! A nosevi na izlogu, i uveče oni, mislim, brod i avion, osvetljeni, pa mirišuuu… U istom ulazu je bilo i prvo marionetsko pozorište u gradu. A miriše KASINA. Prva samoposluženja. Poslužavnik, pa čorbast pasulj, kupus salata, dva hleba, pa… a na kraju kasa i debela drugarica kasirka prvo sve zapiše na papir, pa otkuca račun na mašini, pa primerak kupcu, a drugi primerak probode na ekser kraj kase. Da se sve posle, na kraju smene sravni! A jeste li nekad osetili miris šljake? To je onaj oštri miris koji se momentalno oseti kada ložač Milan iz zgrade Terazije 10 počne da gasi oko četiri tone izgorelog uglja i pretvara ga u šljaku, a ono štipa li, štipa, mislim, po nosu. Radio je taj posao 41 godinu, kad dođe zima, a ostalo vreme je bio sjajan majstor. Deset prstiju, jedanaest zanata. Za celu jednu zgradu. A znate li da je ispod Terazija išla čitava jedna mala železnica sa par vagona i razvozila ugalj po boksovima? Bilo nekad… Milan sa Terazija. Kako to gordo – miriše! Umro u devedesetoj… 16. marta 1997! A zgrada Robnih kuća Beograd? Stvaranje njenih mirisa dok se zidala. Prva, tooolika robna kuća na brdovitom Balkanu. Sa mantilima, šuškavcima koji su se tu zvanično prodavali i više nije bilo IN imati ih iz Trsta. A domar Milan iz Terazija 10 često noću posmatrao, beše to uglavnom oko ponoći, pusto Terazije, kako se crna limuzina zaustavlja ispred Robne kuće i kako jedan par izlazi i razgleda izloge. Nedugo zatim čuju se milicijske sirene i nekolika kola sa milicionarima, a i oni u civilu se raspoređuju po Terazijama. Eh, nije više zanimljivo i – Tito i Jovanka ulaze u limuzinu i… umeo je naš drug Tito često sam da se doveze do Terazija i opet ista scena i zvuk i – miris strogoće počinje! A u bioskopu ,,KOSMAJ’’ se uvek osećao neki otužni miris, ustajalih milovanja u mraku, dok ne stigne zima i dok se ne potpali velika peć – bubnjara koju pazi jedna tetkica. Ona je bila institucija! Usred filmske radnje ona dzara vatru. Širi se onaj prepoznatljivi miris šljake i žara koji ispada na patos, pa u mraku sve svetluca i miriše. Kad se vraća, posle završenog dzaranja, obavezno je neko uštine za zadnjicu. Tada nije bilo ,,vatanja’’ za istu… Posle se otvorio bioskop ,,KOZARA’’ i tu je bilo već sasvim drugačije. I drugi mirisi. A ostali su mirisi piroški i mekika ispred ,,Atine’’ na Terazijama. I danas mirišu, ali slabije i ređe. Mec Donald,s se sad oseća jače! Ah, a na uglu Sremske i Terazija, iznad nekadašnje galerije ULUSA, gore, na krovu je kula od drveta u kojoj je Dušan Makavejev snimio kultnu scenu sa golom Evom Ras i crnom mačkom u filmu ,,Ljubavni slučaj službenice PTT’’ a posle je izgorela ta kula i nepoznato je kad je nova sagrađena? A na istom ulazu je stanovala drugarica iz osnovne škole Mirjana R. Ona i mama. Obe božanstveno lepe i zgodne. Ili se to samo tada činilo? Kad zajedno izađu u šetnju, komšiluk se umiri, utiša. E, to su bili mirisi… Beli Grad jos ima SVOJIH mirisa. Kaldrma se još oseća. ČUJETE LI? Može još malo o najboljem kiselom kupusu u ,,Papuku’’ i Voji Krstarici, o sankanju niz parkić između ,,MOSKVE’’ i ,,BALKANA’’ i kalpiiiššš niz Prizrensku, jer su u Balkanskoj čekali milicionari i – uzimali sanke! A nezaboravne su vožnje u bobu i kalpiiššš niz stazu kod crkve Ružice na Kališu i skoro do Kule Nebojše tako. Sav od gvožđa i samo bob i nas trojica na njemu, jer se drugi razbeže… A možda još o velikom muralu ,,Beograd juče, danas, sutra’’ koji su naslikali članovi likovne sekcije osnovne škole ,,20. oktobar’’, u Kosmajskoj ulici, tada najbolje u Beogradu, a da nisu ni znali šta je to mural. Bože, od tolikih mirisa se rašire nozdr… pardon, prsti se raspišu i zato molim, nastavite (se)… |
|||
|
|
English
Serbian
